Ljudi me često pitaju gdje sam nabavio materijale za izradu ove stranice. Možda sam pročitao neke knjige i mogu ih savjetovati ljudima. Vjerojatno sam od nekih mentora naučio o čemu vam mogu nešto reći?
Zapravo, moj najbolji učitelj nisu knjige, učitelji, već ljudska priroda sama po sebi, koja je u meni iu svim ljudima. Ako želimo znati uređaj našeg automobila, onda, bolje od proučavanja brojnih priručnika, moramo sami otvoriti poklopac i vidjeti što je unutra. Isto vrijedi i za čovjeka: što možemo bolje reći o čovjeku nego o samom čovjeku, odnosno ljudskoj prirodi, koju svatko može promatrati u sebi? Zašto nam trebaju horde riječi, tona rečenica i čitava gomila sofisticiranih koncepata, dok je sve što trebamo znati o sebi već sadržano u nama?
Problem znanja
Naravno, nije tako jednostavno. Ovdje možemo naići na problem koji su mnogi filozofi i istraživači svih dobi naišli na njega. Naime, s problemom identiteta subjekta i objekta znanja, ako dođe do spoznaje samog čovjeka. Kako možemo znati našu psihu uz pomoć vlastite psihe, čije je ponašanje uvjetovano emocijama, navikama, ovisnostima? Uostalom, psiha uvodi značajne distorzije i pogreške u razumijevanju samog čovjeka. Kako spasiti psihu od tih zagađenja i ovisnosti? Je li moguće pretvoriti ga u savršenije i preciznije oruđe znanja nego ono koje sada imamo?
Po mom mišljenju, da. Ime ove metode je meditacija. Smatram tu činjenicu i uzrokuje te ogromne proboje u razumijevanju čovjeka, što se može pripisati drevnoj istočnoj kulturi. Zapadna psihologija tek počinje približavati ta otkrića puževim tempom, štoviše, na kružnom putu. Ono što je bilo dostupno za intuitivno poznavanje drevnih mudraca, još se samo otkriva modernoj znanosti, naoružano najnovijim tehnologijama i istraživačkim metodama.
Ne govorim o religiji i tradicionalnoj medicini, govorim o razumijevanju principa ljudske psihe. Također ne mogu reći da je sva istočnjačka filozofija to savršeno razumjela, ali u nekim od njezinih škola postojale su velike ideje.
O kojim idejama govorim?
Problem moderne znanosti o čovjeku
Na primjer, zapadnjačka znanost tek je nedavno saznala da naše misli i njihova boja (negativna ili pozitivna) utječu i na naše mentalno i fizičko zdravlje. Istraživanja su pokazala da manifestacije suosjećanja i ljubavi imaju blagotvoran terapeutski učinak na osobu koja doživljava ova stanja. Štoviše, suosjećanje se ne daje odozgo, ali se može razviti!
Drevni mudraci to su odavno naučili uz pomoć puke intuicije, iskustva i promatranja. I moderna primijenjena znanost o čovjeku, unatoč svim njezinim tehnologijama i postignućima, je u krizi. A dubina ove krize mjeri se u tonama propisanih "pilula za depresiju", antidepresiva, čiji se broj svake godine povećava.
Možda činjenica da toliko ljudi doživljava neki oblik "patološkog" mentalnog bola (depresija, tjeskoba, panični poremećaji) sugerira da radimo nešto krivo, idemo negdje krivo. A činjenica da masovno pokušavamo utopiti tu bol s tabletama, umjesto da je slušamo i razumijemo njezine osobne i društvene razloge, samo svjedoči o činjenici da mnogi aspekti moderne znanosti o čovjeku ne znaju u čemu je problem i samo natječu se u pametnim metodama prikrivanja uzroka ovog problema.
Je li masovna uporaba tableta nikoga ne uznemiruje? Ne dokazuje li da ne znamo nešto? Ne znate nešto važno? Ljudi to ne znaju, znanost to ne zna ...
Ipak, tijekom posljednjih nekoliko desetljeća napredak je zabilježen u području psihoterapije, ali mnoga njegova područja još uvijek miruju, tvoreći inerciju, usporavajući ubrzanje lokomotive znanja.
Naposljetku, znanost postupno prestaje napuštati iskustvo antike i sve se više okreće njoj, čineći ga predmetom svojih dokazanih praksi mnogih generacija ljudi i ponovno otkrivajući ono što je odavno otkriveno. A ta nova otkrića starih istina kao što bi se svijet dogodio mnogo ranije u našem svijetu, da smo barem privremeno odbacili sve naše uređaje, knjige i savjete, i barem na kratko vrijeme posvetili smo se samo promatranju onoga što se događa u nama.
A ono što se događa s nama, najvjerojatnije, će se dogoditi u drugima, budući da su u fundamentalnom smislu svi ljudi isti ...
Moja mala tajna
Ne zovem se spaljivati knjige i meditirati cijeli dan, pokušavajući upoznati sebe. Knjige su ogromna korist, ona je odraz iskustva drugih ljudi, uz pomoć kojih ćemo moći nadopuniti naše vlastito iskustvo. Ali ne možete se osloniti samo na taj izvor znanja. Zakone fizike i matematike možemo učiti kroz knjige. Ali mi samo upoznajemo sebe kroz promatranje. Uostalom, predmet beskrajnog traženja pod imenom "čovjek" je unutar svakog od nas! Evo ga! Sve je već sadržano u vašoj prirodi, samo pogledajte!
Ovo je moja mala tajna. Moj izvor znanja, na koji upućujem svaki dan, i koji služi kao mnogo veća inspiracija za moj rad od bilo koje knjige i učitelja! Također se možete povezati s ovim izvorom svaki dan. Uvjeravam vas da postoji mnogo više informacija nego na internetu. Naravno, od tamo nećete učiti o događajima u svijetu, ali možete naučiti puno o osobi, o sebi.
Škola depresije
Ako je ljudska priroda postala moja škola, onda su depresija i napadi panike koje sam doživio prije nekoliko godina bili najbolji učitelji u ovoj školi! Psihička bol je najbolji mentor koji možete pronaći! Od njega ćete dobiti vrlo vrijedne lekcije.
A moderna psihijatrija, po mom mišljenju, ima namjeru smisliti način da preskoči ove lekcije. Ljudi, oslanjajući se na pomoć lijekova, bježe od te boli, potiskuju ih, izbjegavaju susret s njom - ovdje se gradi čitava psihofarmakološka industrija. Ali kada preskočite nastavu, nećete ništa naučiti. A onda vas ostavi na sekundu, a onda i na treću, četvrtu godinu. I tako dalje do beskonačnosti. Ljudi ne žele učiti od boli, pa ostaje s njima. Čini se da govori: "Gledaj! Nisi ništa naučila o svom problemu! Još uvijek imaš priliku, pa ću za sada biti s tobom!"
Razumijem da je ovo vrlo strog i strog učitelj i da se ne žele svi s njim susresti. Predaje prilično sofisticiran srednjoškolski program. Teško je proći, ali ako to možete riješiti, lako možete savladati bilo koji drugi program.
Mnogi ljudi žive cijeli svoj život i ne uče ništa, jer nemaju poticaj da to učine. Ali depresija vam daje veliku šansu da naučite mnogo! Uostalom, ona vas neće pustiti dok ne shvatite nešto vrlo važno. Je li moguće napraviti najbolji poticaj za razvoj?
Ali, da bi učila iz boli, najprije ju morate upoznati. Pažljivo je slušajte, mirno je promatrajte dok se ne držite. Trebali bi učiti promatrati iz dana u dan, a onda ćete, tijekom vremena, sigurno čuti ovu poruku.
Što sam naučio?
Što me je moja depresija naučila? Zahvaljujući njoj jasno sam shvatila da većina problema i patnji stvaraju moj um. Da je moje stanje izravno povezano s reakcijom mog uma na različita iskustva, kao što je strah. Mijenja se ako ne odgovorim na ta iskustva. I općenito, nisam dužan reagirati na njih: napokon, strah, panika, malodušnost nije ja! Mogu samo gledati. Ili ne obraćajte pažnju na te stvari.
Vidio sam kako su moje misli, želje, planovi usko povezani s mojim trenutnim stanjem, jer se brzo mijenjaju s njim. Kako se sve mijenja u meni, nikada ne ostaje konstantno.
I to je postalo najvrednije znanje u mom životu! Umjesto toga, čak ni znanje, nego iskustvo, jer sam sve to vidio osobno, svojim vlastitim primjerom. Da nije bilo tog iskustva, ne bi bilo mjesta. Stoga sam zahvalan što sam imao depresiju i napade panike. Da nije bilo njih, nikada ne bih imao poticaj da pogledam ispod kapuljače svoje psihe i shvatim što se tamo događa! Samo jaka bol u srcu mogla bi me izazvati!
Depresija i panični poremećaj nisu samo učitelji, već i skrbnici. Ništa im ne izmiče! Pomažu da se pogledaju, shvate svoje nedostatke. Vidjeti u sebi sve predrasude, destruktivne navike uma, negativne mentalne obrasce koji koče razvoj i sprječavaju postizanje sreće. Zahvaljujući tim bolestima, vidjela sam sa strane moje neprestane tjeskobe, sve-konzumirajuće lijenosti, tupu tvrdoglavost, slijepu žeđ za zadovoljstvom, zajedno sa željom da pobjegnem od svega što ne donosi trenutni užitak.
Depresija čini da pogledate svoj život i shvatite što je pogrešno u ovom životu. Pružila mi je priliku da vidim koliko radim, i koliko malo odmaram, kako neprimjetno provodim vrijeme, koliko često sam u stanju bijesa i ljutnje, koliko loših navika imam. I kako loše sve utječe na moj život, uzrokujući upravo ta stanja duševne boli.
Ispostavilo se kao da u onim trenucima kada se nešto loše dogodi sa životom, a mi zalutamo, ovi učitelji dolaze u pomoć. Ali ne dolaze svi! I koliko su sretni oni koje posjećuju, koje su spremni prenijeti svoju mudrost! Ali ova mudrost može biti bolna. Ako je ne možeš prihvatiti, ako ne želiš učiti od nje, onda će te postupno izazvati obeshrabrenost i umor, poput dosadne lekcije u kojoj učenik ne vidi ni smisla ni interesa ...
Što sada?
Već nekoliko godina nisam patio od paničnog poremećaja i depresije. Počeo sam dobro spavati noću i prestao sam tražiti alkohol i cigarete kako bih ublažio tjeskobu i opustio živce.
Ali ne mogu reći da samo radim, da uživam u životu svaki trenutak. To, na sreću, nije. Sve se mijenja, kao što sam rekao. I ljudsko stanje nikada nije trajno. Uvijek postoji mjesto za gorčinu, tugu i strah ... Jednom su me ti učitelji, nakon što su me naučili najvažnije, ostavili. Ali u rijetkim trenucima vraćaju se, iako ne u tako zastrašujućem obliku kao prije, i brzo me napuštaju. A onda ih susrećem sa zahvalnošću i željom da čujem od njih nešto drugo ili da se sjetim nečega što sam već zaboravio.
Kada se u mozak pojavi malodušnost "tihog pauka", događa mi se metamorfoza. Podsjeća me na to koliko je važno više razmišljati o drugim ljudima, slušati ih, razumjeti njihove želje, poželjeti im dobro, suzdržati se od kritike i zlobe.
U takvim trenucima počinjem manje govoriti o sebi i više slušam svog sugovornika. Postajem pažljivija prema ljudima i manje razmišljam o svojim problemima, o tome što je loše i tužno za mene. Obraćam pozornost na nagomilani bijes, primjećujem skrivene uvrede i pokušavam ih ne slijediti.
Gorčina i čežnja me mijenjaju, transformiraju me. Čine me boljom osobom!
Sjećam se koliko je važno ne podleći potištenosti, ne utopiti se u ovom vrtlogu, ne zadržavati se na negativnim mislima, shvaćajući da su sve to privremeni fenomeni koji će proći upravo onako kako su počeli.
Možda bi mi moji učitelji ponovno htjeli reći da sam umorna i da trebam odmor ili trebam pregledati raspored rada. Možda sam opet malo iritiranija ili mi nešto drugo smeta što moram razmisliti ili što trebam odlučiti.
Sa starim mentorima, iznova i iznova prolazim kroz prethodne lekcije, ali već nakratko, kao da je popravljanje materijala već prošlo, dodajući mu neka nova znanja. Ili mi opet ukazuju na probleme u mom životu koje ja osobno ne primjećujem.
I onda pokušavam naučiti lekcije i ostati zahvalan svojim učiteljima!
