S vremena na vrijeme svi se suočavamo s ovim problemom kada znamo što je važno učiniti, ali to ne želimo. I određeni dio ljudi živi na taj način cijeli svoj život, neprestano pronalazeći izgovore za svoje nedjelovanje u vanjskom svijetu. Zašto je, dakle, želja da se sve ostavi onakvo kakvo je i odgoditi provedbu nekih akcija do kasnijeg perioda, toliko jaka da joj se prepuštamo, unatoč činjenici da znamo sigurno koliko je to važno i potrebno za nas? U ovom trenutku protiv nas igraju brojni čimbenici, mi ćemo ih razmotriti u redu.
Što je samo-sabotaža?
Hajdemo odmah odrediti razumijevanje "važnosti" djelovanja, moguće samo onda kada nemamo želju. Ako želimo nešto učiniti ili iz njega izvući zadovoljstvo, onda ne moramo dodijeliti status važnosti bilo kojoj od naših akcija. Sama koncepcija da je nešto bitno ili potrebno učiniti, osoba primjenjuje samo kako bi povećala značaj ove akcije za sebe kako bi je izvršila. I mogu se podijeliti na rutinske akcije i nove, koje vode do izlaska iz zone udobnosti.
Rutinska djelovanja uz zadržavanje postojećeg stanja.
Sve akcije koje izvodimo ili samo želimo izvesti, naš mozak procjenjuje ogroman broj parametara. I upravo je to ono što će naš mozak donijeti kao rezultat analize svih tih parametara i odrediti koliko ćemo imati želju ili, recimo, motivaciju za nešto. I bez obzira na to što mislimo o našoj "volji volje", "željeznoj" odluci ili inspirativnom cilju - za naš mozak, sigurnost je na prvom mjestu.
A to je normalno u većini slučajeva našeg života, jer nam ta značajka omogućuje da preživimo i vrlo brzo se prilagodimo promjenjivim uvjetima. Ali u isto vrijeme, ako je mozak uvjeren da smo u ugodnom okruženju i sigurnom okruženju, učinit će sve da sačuva status quo.
Prema tome, sve što nas podržava u trenutnoj ugodnoj atmosferi, dobiva status vrlo važnog, čak i ako to ne želimo. Najjednostavniji primjer ovdje može biti nevoljen rad koji radimo iz dana u dan kako bismo zaradili novac za naše postojanje. Važnost ovih akcija je iznimno visoka, iako je želja za njihovim izvođenjem izuzetno niska.
Često, i sama važnost i potreba za takvim rutinskim radnjama su lažni, ili barem uvelike precjenjeni, ali imajte na umu da budući da naš mozak prepoznaje njihovu veliku važnost, mi ih činimo gotovo automatski, prisiljavajući se svaki dan.
Nove akcije ili povrijeđen sada, dobro onda.
No, osim rutinskih, postoji još jedna akcija kojoj pridajemo posebnu važnost. To su pozivi za radnje. Nešto što obično ne radimo, ali iz nekog razloga vjerujemo da oni mogu poboljšati naše živote. I ovdje je situacija upravo suprotna.
U većini slučajeva svi dobro znamo što bismo trebali učinitipromijeniti svoj život na bolje. Istodobno, ovako možemo "savršeno znati" jako dugo, ako ne i ostatak života, jer je odlučivanje o nečemu novom ili vrlo novom vrlo teško, čak i ako prepoznamo veliku važnost takvih postupaka.
Takva djelovanja, koja na neki način mogu utjecati na tijek našeg svakodnevnog života, mozak uvijek percipira vrlo oprezan. I unatoč činjenici da u budućnosti takve akcije mogu dovesti do poboljšanja našeg životnog standarda, sigurnosti, udobnosti i to možemo vrlo jasno razumjeti, može biti vrlo bolno izvesti takav akcijski poziv. Štoviše, "bol sada", gotovo uvijek nadjačava "dobro onda". Štoviše, malo boli sada u većini slučajeva također nadjačava želju da se nakon toga izbjegne "velika bol".
Na primjervisokokaloričnu hranu za ljude koji imaju prekomjernu težinu. Malo boli zbog odbijanja jesti neku štetnu, ali ukusnu hranu sada, u 99,9% slučajeva, pobjeđuje čak i kada je osoba sigurna da će u budućnosti ovaj 100% donijeti još više boli u slučaju prekomjerne težine, bolesti povezanih s tim, stav drugih ljudi prema debelima i tako dalje. Ako se podredite svom mozgu, nastavite sa svojim kratkoročnim željama, onda "bol sada" uvijek pobjeđuje, pažljivo čuvajući trenutno stanje našeg života.
Budući da naše granice udobnosti guramo novim djelovanjem, naš mozak će se uvijek protiviti tome, jer ne postoji 100% jamstvo uspjeha.
Strah od neuspjeha je glavni izgovor za ništa.
Možemo to poreći, reći da nije važno da smo spremni za neuspjeh, da je to još jedno iskustvo koje će i dalje imati koristi, da ćemo sljedeći put biti pametniji znajući kako i što ne. I to je sve istina, ali to ne negira činjenicu da ćemo uvijek biti željni izbjegavanja neuspjeha i poraza.
Ako strah od gubitka počne dominirati životom osobeonda to uzrokuje povećanu nesigurnost u sebi, vlastitim snagama, vlastitim sposobnostima u načelu da nešto postigne. Govore o takvim ljudima koje su se predali, zabili u svoje živote, jer su sami sebi donijeli odluku da ne pokušaju ništa promijeniti. A ako sebi stalno uskraćujete priliku da učinite nešto na nov način, pokušate nešto promijeniti, kraj će uvijek biti ovaj.
Naprotiv, neprestano šireći našu zonu udobnosti, čak i ako sada dovodi do grešaka, općenito dobivamo u našim životima. Upravo je ta vještina često glavna za postizanje uspjeha, uživanje u prevladavanju straha od pogreške i kretanje naprijed bez obzira na sve.
Takve navike, vještine se mogu razvijati tijekom godina, radeći osobni rast, samorazvoj, čitanje promotivnih knjiga, a možete i zaposliti trenera. Ali postoji još jedna, naizgled jednostavna, ali vrlo djelotvorna metoda da se motivirate za obavljanje važnih akcija i kretanje naprijed bez obzira na sve.
Okoliš je važan čimbenik uspjeha u životu.
Naša budućnost nije samo ono što sada radimo, već i s kim smo. Naše okruženje, ljudi s kojima komuniciramo, stvari s kojima se okružujemo, oblikuju naš život mnogo više nego što možete zamisliti.
Uostalom, ako rodbina, prijatelji za bilo koji od naših razgovora da bismo trebali pokušati, idemo raditi ili sport, prestati pušiti ili bilo što drugo što može promijeniti naš život, kažu da nećete uspjeti, postoji kriza u zemlji, svi ljudi koze, ne možete vjerovati nikome, ne možete se svladati. Uvijek možete pronaći izgovore za ništa. A ako je okoliš toksičan, onda će nas prije ili kasnije uvjeriti da je to ispravno. Uostalom, bit će neuspjeha, a takvi će porazi poslužiti kao još jedna potvrda njihovih stajališta o životu.
Naprotivako se okruženje promiče, ako ljudi djeluju, greše, uče od njih i nastavljaju dalje djelovati, onda će svi naši razgovori o tome kako nam je teško, kako ne želimo nešto učiniti, gurnuti nas u akciju. Razmislite o 5 osoba koje vas najviše inspiriraju i razmislite o tome što bi se dogodilo da su vaši prijatelji i podržavali vas. To će odmah dati razumijevanje onoga što okoliš može učiniti.
Ako još uvijek mislite što učiniti, donositi važne odluke u svom životu, djelovati bez zaustavljanja, zatim pokušati pronaći druge ljude koji sada žele isto. Potrebni su vam koliko god vam trebaju. Podupirući jedni druge, nikada više nećete imati pitanje zašto ne želimo i ne činimo ono što nam je važno.
